17.03.2009., utorak
Akademske baljezgarije
Gledah u nedjelju Nedjeljom u 2. Gost je bio prof. dr. sc. Davor Pavuna, eksperimentalni fizičar, diplomirao na PMF-u, doktorirao na Cambridgeu, trenutno predaje u Lausanni. U moru detalja iz zaista impresivne znanstvene karijere najviše pozornosti prosječnog čitatelja plijeni jedan, iako nije najvažniji: dr. Pavuna surađuje s vladinim timom za energetiku u Americi (ili kako bi to naši novinari rekli "kod Obame"). Na Internetu se, koliko čujem, povela dosta žučna rasprava o tome je li dr. Pavuna genije ili glupan. Nisam, priznajem, čitao ništa o tome po forumima (osim jednog) jer ne pratim hrvatske forume (osim jednog), ali vjerujem da je svima jasno kakvi su otprilike diskutanti po forumima i kako sve te rasprave izgledaju.
Prvo da raščistimo jednu stvar: prema dotičnom gospodinu kao znanstveniku i akademskoj ličnosti imam jednostavno neizmjerno poštovanje. Čovjek sustavno rastura od srednje škole naovamo, govori nekoliko svjetskih jezika, proputovao je pola svijeta, a druga polovica je njemu došla u goste. S 26 godina se pokupio u Englesku, živio je u Francuskoj, a sad je stacioniran u Švicarskoj. Sudjeluje u projektima od već spomenutog Obaminog energetskog tima do nekih inicijativa za mir na Bliskom istoku. Vjerojatno ima još toga što se nije stiglo spomenuti u sat vremena kod Stankovića.
U čemu je onda problem, i čemu rasprave posvuda? Eh, pa, dr. Pavuna je, ajmo to tako reći, osebujna ličnost. Ne mogu reći da ga ne shvaćam - kad radite u laboratoriju u Švicarskoj, okruženi hand-picked asistentima, i pokušavate realizirati nešto što se ostatku ljudske vrste čini kao znanstvena fantastika, po definiciji morate biti osebujni. Kad se, pak, u sat vremena trebate predstaviti širokoj javnosti (za koju je, u usporedbi s vama, riječ "neobrazovana" prilično dobra aproksimacija), tu se mogu pojaviti problemi. Tako je dr. Pavuna u jednom vrlo iskrenom nastupu rekao vjerojatno manje od 10% onoga što je želio, ali i to je bilo previše za debelu većinu onih koji su emisiju gledali (sklon sam tu ubrojiti i sebe, da ne bi bilo). Razlika u mom dojmu i onom prosječnog gledatelja je u tome što ja u zadnjih godinu i pol po četiri sata dnevno slušam doktore znanosti kako mi pokušavaju objasniti neke elementarne stvari, i barem otprilike shvaćam kako je teško promijeniti ploču iz hoch znanosti i kreativnosti u neku normalnu cjelinu s glavom i repom, koju su svi u stanju shvatiti. Shvaćam koliko je bitno predznanje slušatelja, njegova volja i želja za slušanjem, i općeniti stav (attitude je riječ koja tu najbolje paše) prema govorniku, govoru, i još koječemu. Uglavnom, da bi netko "iz oblaka" polučio pravi uspjeh u javnom nastupu, hrpa faktora se mora fino poklopiti. Nažalost, u slučaju dr. Pavune u nedjelju poslijepodne, većina tih faktora je bila... nepovoljna.
Prvo, sa svoje strane, dr. Pavuna je počinio težu grešku kad je odlučio predstaviti se onakvim kakav zbilja je. To možda je vrlo simpatično i pohvalno, ali svijet nije dovoljno dobar da bi takvi ljudi naišli na opće odobravanje. Zatim, dr. Pavuna njeguje jedan, kako da to kažem, osporavan spoj znanosti i religije. Po vlastitom priznanju agnostik u mladosti, pretražio je i proučio dobar broj svjetskih religija, da bi se na kraju skrasio u kršćanstvu. Touché. Ovo je rezultiralo neprihvaćanjem "obrazovanije" publike, gdje postoji značajnija nereligiozna masa, a s druge strane ljudi skloni veličanju Kristove ljubavi na televiziji ne mogu se baš često podičiti zbirkom znanstvenih radova. Drugim riječima, dr. Pavuna se u tom pogledu našao pod paljbom kritika s obje strane. Nije si pomogao niti isticanjem patriotizma: ne pali kod većine ljudi kad ujedno živite u inozemstvu već tri desetljeća (i to također ističete). Na posljetku, čovjek je idealist, pobornik zelenih tehnologija i vjeruje u teorije zavjere. Iako sam ovdje najoprezniji u neslaganju s njim (jer, kao što rekoh, svašta je vidio i proživio, i sa svakojakim ljudima popričao), to mu svakako nije pomoglo pred sudom vulgaris Hrvata.
U drugu kategoriju faktora koji su iznevjerili dr. Pavunu spada njegova publika, koju sam već spomenuo više puta (nek' se nitko ne uvrijedi). Ne kažem da su Hrvati glup narod, ali znam iz vlastitog iskustva koji raskorak postoji između mog načina razmišljanja i nekog izvan mog malog studentskog svijeta. Postoje neke stvari na koje se naviknete, shvatite na primjer da ako se čovjek teško izražava, to nije zato jer je glup ili nepripremljen, nego zato jer procjenjuje koja bi razina odgovora zadovoljila slušaočevu znatiželju, a da ujedno ne preoptereti njegove intelektualne kapacitete. Potrebno je neko vrijeme da bi se shvatilo što netko takvog kalibra želi reći. To vrijeme je strogo veće od sat vremena.
Koja je svrha ovog posta? In a nutshell moglo bi se reći ovako: doktori znanosti, nemojte biti posve iskreni u svojim javnim nastupima. Ionako će vas šačica ljudi shvatiti, a to su oni koji vas poznaju otprije. Kritičari istih doktora: pazite što radite. Vjerojatno ste nešto krivo shvatili.
|
- 22:41 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.02.2009., srijeda
Disclaimer
Pošto je prvi post napisan u afektu, palo mi je na pamet da možda dugujem neki općeniti opis bloga, da ljudi znaju s kim imaju posla.
Imate posla sa studentom zagrebačkog FER-a (ne još jedan, čuje se iz zadnjih redova) koji misli da je dovoljno pametan da svoje misli stavlja na Internet, da bi ga cijeli narod mogao čuti (ne još jedan, čuje se iz svih redova). Elektrotehničarskog je usmjerenja, što ga čini malo normalnijim od one druge vrste. (Inače je vulgaris Samoborac pa mu je jako čudno ovako se izražavati standardnim jezikom :P)
Od tema možete očekivat tipično studentsko pljuvanje po obrazovnom sustavu i tuđim faksevima, tipično hrvatsko pljuvanje po društveno-političkom sustavu, i tipično kvaziintelektualno pljuvanje po svemu (što nije idealno), ali sve to skupa na jedan malo koherentniji i razumniji način. Tu i tamo se možda ubaci kakva aktualnost ili opskurnost... Kužite već, ipak je to blog...
Ako se baš moram orijentirati na različite načine, onda bi to bilo politički relativno lijevo, energetski nuklearno, ekološki skeptično (bit će pojašnjenja), glazbeno kvalitetno, a nogometno - ajmo to nazvat arsenalovski (nije da navijam za njih, ali mi se sviđa kak igraju). Što je još bitno prosječnom Hrvatu... Religijski se ni ne želim orijentirati, makar će me prije ili kasnije neki događaj natjerati da otvorim i tu temu...
Što reći za kraj (da se post ne odulji kao zadnji (prvi) put)? Ne volim sve što vole mladi, a ne volim ni termin "mladi".
Do nove inspiracije...
|
- 23:53 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
23.01.2009., petak
Đurđa, daj još četiri inženjera!
Nacijo, nama fali inženjera. Posebno IT stručnjaka. Ne sjećam se točno kaj to IT znači, ali kratko je i zvuči važno. Panika, kaj ćemo sad?
A niš, bumo po starom - dok voda navire u brod koji tone, mi avanziramo s picigina na vaterpolo. Plan ide ovak: naredi rektorima i dekanima da u roku godine dana na svoje fakseve uvedu Bolonju (ne sjećam se baš ni kaj to znači, al nemamo sad vremena za glupa pitanja). Fino, sad kad smo to sredili, idemo na telku trubit kak slijedimo europske trendove, i kak naši studenti sad uče po suvremenom sustavu, kak mogu nastavljat studij vani, pa i korupcija se smanjila, sve sami plusevi. Usput, kriteriji padaju tako da oćeš-nećeš 70% studenata prolazi godinu, i to tako da im je za prolaz dovoljno da znaju pola onoga što se predaje na predmetu. Još kad fino upišemo više ljudi nego kaj stane na faks - friški inženjeri stižu dok si reko keks. Ak sam dobro izračunal, taman negdje kad padnu sljedeći izbori. Lucky chance!
Eh da, kad smo već pri poslu, mogli bi još i ukinut prijemne za fakseve i uvest državnu maturu, koja je ista ko prijemni, a i ona je otporna na korupciju. Fino to serviramo ovcama ovak kak je tu napisano, oni ionak ne kuže kaj se događa, još ne vole fakseve jer je to prenemaganje, a i kad čuju Bolonja će se sjetit špageta i prešaltat na Večeru za 5. To je to, ajmo sad vidjet kaj ćemo s manjkom vrhunskih umjetnika...
Real-world analiza ovog paklenog plana
Problem broj 1: naredi rektorima i dekanima...
Kad političari počnu misliti za doktore znanosti, to teško može dobro završiti. Rezultati koji potvrđuju teoriju: jedan (1) fakultet u državi koji je uspio provesti Bolonju u relativno prihvatljivom obliku i za to dobiti akreditaciju iz Europe, a i o toj provedbi će biti puno riječi. Ostali - glume. Još nisam uspio čuti ikoga tko studira u Hrvatskoj (po novom sustavu) da je zadovoljan sustavom po kojem studira. Istina, ljudi se žale, i sigurno je tako bilo i pred nekoliko godina po starom sustavu, ali mislim da žalbi na ovaj sustav ima daleko više.
Bolonja se provela zbrda-zdola i na brzaka, po političkoj naredbi, umjesto da se ostavi ljudima koji vode te fakultete da procijene svoje mogućnosti i uvedu promjene tako da to sve ima smisla. Akademska sloboda, autonomija sveučilišta, i sve te vrijednosti koje bi svaka demokracija trebala držati najsvetijim načelima - jer su jedino one uistinu demokratske - sve smo to zanemarili i pregazili. Istina, ja tu pretpostavljam da su dekani sposobni i pošteni ljudi, što je također otvoreno za diskusiju, ali ne skrećimo sad s teme.
Problem broj 2: ...uvedu Bolonju...
Direktno se nadovezuje na prvi problem. Bolonja je kao ideja nešto jako dobro, i kad bi ju provodili isključivo ljudi kojima je visoko obrazovanje posao i strast, možda bi to na nešto i ličilo. Čim se tu uplete politika, čim se takva promjena događa na razini države (pogotovo države kojoj je visoko obrazovanje toliki "prioritet" kao Hrvatskoj), tu se problemi pojavljuju en masse. Uvođenje toliko korjenitih promjena od politike zahtijeva samo jedno: osiguravanje odgovarajuće financijske pozadine. ("Kak sad to - politika i ekonomija nisu isto!" Ne kažem da jesu, politika treba donijeti takav zakonski okvir koji sveučilištima i fakultetima omogućuje da sami svoje novce zarade. Uočite ponovno prostor za digresiju u ekonomiju, gospodarstvo, potraćenih 15 godina i sve ono o čemu sad nećemo.)
Dakle, kad već radiš rusvaj, radi ga stručno. Ako ciljaš na mobilnost studenata, prvo shvati što mobilnost znači i koja ideja stoji iza toga, i koje uvjete moraš ispunjavati da bi te i druga strana uvažila. Ako hoćeš da više studenata upisuje i završava fakultet, nemoj ima ga plaćati, nego im daj uvjete da to mogu sami napraviti, inače će svi samo sjediti na kavi s tvojim novcima (vraga tvojim, našim, u tome i je problem). Ako hoćeš više inženjera, mijenjaj percepciju cijele nacije o obrazovanju, visokom školstvu i radu općenito (hint: stvaranje dioničara od svake kumice s placa - not the way to go).
Problem broj 3: ...idemo na telku trubit...
Čim vidite političara da nešto priča u javnosti, morate razumjeti čovjekove motive. Zbog čega vi ujutro idete na posao? Da bi zaradili novce i preživjeli mjesec. Političari nisu drukčiji. Svako zavaravanje da je političaru stalo do naroda koji mu je dao svoje povjerenje nema smisla. Sve što političar želi postići svakim izlaskom u javnost je podići svoj rejting, izgledati pozitivnije u očima glasača. To je za njega kruh, i ako izlaskom na scenu gubi kredibilitet, taj dan je loše obavio svoj posao. Zato političari lažu. To im je jednostavno u opisu posla. Lakše je navečer zaspati ako znaš da si obavio dobar posao. Rijetko tko može suosjećati s 4 milijuna ljudi odjednom samo zbog male laži koja ih neće ubiti.
Dakle, većina onog što političari kažu je propaganda, davno usavršena disciplina koja provjereno daje rezultate, posebno ubojita u kombinaciji s hrvatskim novinarstvom. Posljedično - nacija nema pojma što joj se događa na fakultetima, i kako dan provode studenti koje oni sad financiraju, da bi im ovi to jednog dana vratili dobro obavljenim poslovima svih vrsta. doduše, svima je jasno kako to izgleda, ali cijela država je takva kakva je... Gle, opet bi se dalo zabrazdit...
Problem broj 4: europski trendovi & co.
To vam je kao učenje za ocjenu. Pitajte bilo kojeg *stvarno dobrog* učitelja ili profesora što je fundamentalno najveći problem školstva, i mogu se kladiti da će vam reći da su to ocjene. Kad ljudi rade za ocjenu umjesto za znanje, a to je većinom tako, problemi se gomilaju eksponencijalno. Još jedan primjer su majstori - koliko zidara, parketara, vodoinstalatera i sličnih znate da su baš dobri, da nisu "na vuru" i da ne ulažu samo minimalni trud za maksimalni novac? Koliko uopće ljudi znate koji svoj posao rade sa strašću, a novac im je samo usputno sredstvo, ono s čim se kupi nekaj za jest i pokaz za bus? Koga bi vi platili da vam postavi centralno, da imate izbor? Ako hoćete još primjera, mogu vam objasnit zašto se brakovi raspadaju, zašto nastaju ekonomske krize, zašto svašta. Vratimo se mi na temu...
Ista identična stvar je s političkim odlukama i vodstvom države. Jednak se napor ulaže u uvođenje Bolonje na hrvatske fakultete kao i u postavljanje parketa u hrvaske kuće - taman dovoljan da platite.
Problem broj 5: pad kriterija
Za ovo nemam baš puno dokaza (čitaj: skoro uopće), ali gdje ima dima...
Polazišna točka je neosporna činjenica da na FER-u svaki predmet svake godine (od uvođenja novog sustava) prođe otprilike 70% studenata. I'd like to repeat that because it sounds vaguely important. Svake godine od svih studenata koji su upisali predmet, bilo koji predmet, njih 70% taj predmet i prođe. Nije bitno je li predmet u pitanju opaka Matematika 2 ili se radi o smiješnom Menadžmentu u inženjerstvu, 7 od 10 ljudi prolazi. Sumnjivo? I ja mislim. Priča se da je to politički presing sa samog vrha da se prolaznost održi (jer inženjera, kužite, fali). Neki kažu da se to zna, neki kažu da je to glupost. Još nisam čuo nekog profesora da se o tome raspištoljio, ali držim na oku par izglednih kandidata...
Zapravo, sad gledam podatke i ispada da je prolaznost bliže 80%. Kužite o čemu vam ja pričam?
Problem broj 6: znanje dovoljno za prolaz
Ovo je, kad situaciju pogledate iz perspektive poslodavca, toliko loše da vadite travaricu i čašu iz ormara. Ono što gore piše je bez ikakvog karikiranja i pretjerivanja gola istina: osoba koja prolazi s 2 može bez ikakvih problema postati magistar inženjer struke, s tim da ta dvojka znači da osoba u pitanju zna svaku drugu stvar koju su ju pokušavali naučiti na faksu. Daljnja šokantna činjenica: takvih dvojkaša ima odokativno 15 posto. Ne kažem da svatko tko ima dvojku iz jednog predmeta ima sve same dvojke na faksu, ali u Hrvatskoj se brižno njeguje kultura nerada (pogotovo među studentima), pa ljudi koji ciljaju na prolaz ima sasvim dovoljno. Štoviše, ima ih više od 15%, i tu se ubacuje zadnja šokantna činjenica, zbog koje poslodavac iz prve rečenice napušta čašu i okreće bocu okomito: zbog ocjenjivanja po Gaussu, većina onih koji prolaze s 3, pa čak i 4, ne znaju bitno više od onih koji prolaze s labudom, ili bar to nisu uspjeli pokazati u pet godina studiranja. Zna se dogoditi da je 75 od 100 bodova na predmetu dovoljno za ocjenu odličan. To je 75% znanja! Tri četvrtine! Dakle, da se na predmetu cijeli semestar uče četiri osnovne računske operacije, vi komotno možete proći o odličnom ocjenom bez da znate dijeliti! I ne šalim se, apsolutno je moguće ne naučiti jedan dio gradiva, i tako davati predmete - jer usmenih (barem na početku) nema, a i kasnije ne znače prolaz/pad, nego i oni nose neke bodove.
Naravno, to se u 6 mjeseci prakse na poslu sve "nadoštuka", a ako netko pazi na vas nećete ni napraviti pretjeranu štetu, ali koja je onda svrha visokog obrazovanja? Gdje je tu širina pogleda, kultura, i cijeli taj akademski dio priče? Tko odgovori dobije pet kuna...
Problemi pod ostalim brojevima
Ostale teme - kapacitet fakseva, prijemni, državna matura, korupcija, mišljenje javnosti, i hrpa ostalih - će biti pokrivene prije ili kasnije, ipak je ovo dosta za prvi post :)
Do sljedećeg puta, možda s kakvom vedrijom temom (mala je šansa...), pozdrav!
|
- 18:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
